je od onih romana koji se čitaju u dahu, a zatim čitaoce podstiču na dugo promisljanje. Ovoga puta na promisljanje o apsurdnostima ratova, gubicima, razorenim domovima, unistenim porodicama, oziljcima na dusama koji nikada ne zarastu. Istovremeno i na promisljanje o nekom lepom, prohujalom vremenu, boljem zivotu u jednoj zemlji koje vise nema i koja se mnogima sada čini samo kao jedan veliki, davni san.

Jer ovo je priča prepuna emocija koja u svom prvom delu mami osmeh i srecu, a u drugom potoke gorkih suza, najpre vraca u svet bezbriznog detinjstva, a zatim snazno baca u vrtlog zla. Priča o jednom zivotu kojeg vise nema u zemlji koje vise nema, priča o jednom narodu, srpskom, kojeg vise nema u svojoj prapostojbini, priča o beskrajnoj ljubavi, priča o smrti jedne mladosti.

Zato je za one koji ga pročitaju, ovaj roman svojevrsna smernica za nezaborav. Podsetnik. Razgovor sa nevidljivim prijateljem. O Oluji. O Koloni. O izdaji. O besmislu svega sto se događalo i događa se. O bolu i gubitku. O zivotu nakon gubitka. O mladosti. O prvim ljubavima. O pravim ljubavima. O prvom poljupcu koji se nije desio. I nece. Nikad.